Anarhija

Riječ anarhija dolazi od grčkog αναρχία (anarchia), što znači 'bez vladara' (prefiks an- znači 'bez', korijen arch- se prevodi kao 'vlada ili vlast').

Anarhija je oblik društva u kojem bi se nastojalo poništiti svaki oblik nametnutog autoriteta; anarhisti vjeruju u čovjekovu prirodnu sposobnost autokontrole u društvu. Postojanje društvenih pravila i ugovora nije a priori isključeno u anarhiji, bitno je samo da je ta pravila i te ugovore slobodno odredila i prihvatila zajednica koje se ona i tiču i da nisu nametnuta odozgo, kao što se događa tamo gdje jedni ljudi imaju veću moć od drugih.

Mada je u ljudskoj povijesti bilo brojnih ostvarenja društava i organizacija baziranih na anarhičnim principima, Pariška komuna iz 1871. je bila vjerojatno prvi pokušaj anarhične društvene organizacije koji je globalno odjeknuo; kao što je komentirao Mihail Bakunjin, jedan od velikih povijesnih mislilaca anarhije. Još je konkretnih i opširnih ostvarenja anarhičnih principa u društvu bilo i u vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, za vrijeme kojeg su radnici, često kao članovi anarhosindikalističkih organizacija kao što je CNT u Kataloniji i Aragonu, dokazali djelotvornost samouprave javnog prijevoza i proizvodnih poduzeća - industrijskih, kao i poljopriverednih: preko horizontalnih skupština su bile ostvarene kolektivizacije zemlje zaplijenjene od veleposjednika i u nekim slučajevima je čak bilo ukinuto i privatno vlasništvo; sve je to, međutim, bilo nasilno prekinuto zbog ratnog poraza, naime osim što su se borili protiv nacionalista i fašista pod vodstvom Franciska Franca (koji su imali i podršku fašističke Italije i nacističke Njemačke), anarhisti su se morali čuvati i Komunističke partije, koja je imala podršku od Staljina s izričitom zabranom naoružanja anarhista i s naredbom da se sabotiraju postignuća anarhičnih organizacija i pojedinaca. Bilo je, međutim vrlo bitno i iskustvo Mahnovšćine, tj. pobunjeničke Ukrajine pod vodstvom seljačkog generala Nestora Ivanoviča Mahna i Kronstadtskog otpora u Rusiji. Oba ova otpora su bila slomljena i izbrisana od strane boljševika i njihove Crvene armije kojom je zapovijedao general Lav Trocki.

Riječ anarhija je često krivo korištena kao pojam kaosa i nereda, dok istovremeno anarhična misao uživa velik broj štovatelja, kao što je Noam Chomsky - poznati predstavnik MIT-a.

 

V A N G O G H O L O G I J A

 

 

Puno je vode proteklo od kako su Van Gogh krenuli Tragovima proslosti i zaurlali Svet je moj. Doneli su Strast svojoj Zemlji cuda u kojoj vlada Besnilo. Unapred su zavapili Hodi da bi posle svega priznali: No Comment! Tako je oduvek - na Poljima snova svako pleme zna da najduze traje Opasan ples. "Ljudi se cesto pitaju zasto smo se odlucili bas za ovo ime koje smo dali grupi. Nastojimo da napravimo jednu lucidnu vangogovsku sliku stvarnosti". Povodom prvog albuma Grupa je osnovana januara 1986 godine. Cinili su je Zvonko Djukic Djule, gitarista, Srboljub Srba Radivojevic, bubnjar, pevac Goran Milisavljevic i basista Predrag Popovic (ex Rock Express). Djule je prethodno svirao u srednjoskolskom sastavu Haos dok mu je rodjeni brat Ljuba bio klavijaturista Elektricnog orgazma.

 

Van Gogh rad obnavlja 1990. objavljivanjem promo singla `Gubis me` i albuma "Svet je moj" (91) gde se Djule prvi put ogleda u ulozi pevaca. Tim povodom za Radio TV reviju kaze :"Zelim da se vratimo singlom. To je pocetak ostvarivanja moje stare ideje da svaka dva meseca izdajemo po jedan singl da bismo na kraju godine kompletirali nekakvu retrospektivu". Ploca je nastajala dugo, u njenom radu ucestvuju i Srba Radivojevic (bubanj) i Vladan Cvetkovic (kao koncertni bubnjar), basista Aleksandar Aca Barac i klavijaturista i producent Vlada Barjaktarevic. Kao gosti tu su Milan Mladenovic, Margita Stefanovic, Zoran Svaba Radomirovic, Nera i Tanja Jovicevic. Djule je autor vecine materijala a pesmama `Neko te ima, "Gubis me" usloznjavaju svoj osnovni zvuk.

 

Albumom Hodi /producent Sasa Habic/ grupa 1996. siri svoju zanrovsku ponudu uz oslonac na efektnim video spotovima. Vecina materijala je Djuletova dok se u kreativnom timu pojavljuje i Sasa Dragic u hitu "Polje snova" a tekst pesme "Hodi" se oslanja na motive slavnog Momcila Nastasijevica. Kao ilustracija sirenja osnovnog pravca mogu posluziti pesme "Delfin", "Hodi", "Kiselina", "Klatno", "Apsolutno ne"... Spot za pesmu "Delfin" dobio je Srebrnu maslinu na festivalu TV spotova i kratkih filmova u Baru. Delo je tima oko Vinsent produkcije na cijem je celu sama grupa i godinama Nebojsa Cupko Radosavljevic. Tim povodom reditelj izjavljuje:"Za mene je spot uvek mali film. To dozivljavam kao posebnu disciplinu sa dobrom idejom i snaznim dizajnom".
 

Januara 2001. grupa Van Gogh izdaje svoj drugi po redu "live" album. Ovoga puta multimedijalni pod nazivom "Happy new ear" ("Srecno novo uvo") , na kome je zabelezena koncertna atmosfera sa turneje "Opasan ples", tokom koje je grupa ostvarila veliki broj koncerata u zemlji i inostranstvu. Posle mnogo godina Van Gogh se predstavio i publici u Makedoniji, Hrvatskoj i Sloveniji. Multimedijalnim CD-om "Happy new ear" grupa je stilski krenula na novo muzicko putovanje i otvorila novo poglavlje u vizuelnoj komunikaciji sa publikom.
 

Ubrzo nakon objavljivanja reizdanja, grupa zavrsava dvoipogodisnju turneju "Opasan ples", i sve vise vremena provodi u svom studiju, radeci na novim pesmama. Pocetkom 2002 godine, Djule, Srba i Dragan okupljaju kreativni tim, i sa novim idejama i novim zvucnim i vizuelnim konceptom, zvanicno sredinom februara meseca ulaze u studio "O", gde zapocinju snimanje "DrUnder-a", sa producentom Sasom Habicem. Prolece i leto grupa provodi predano realizaciji pomenutog albuma. Krajem oktobra 2002 god, tacnije 28.10, u Konaku knjeginje Ljubice, novinarima je i zvanicno predstavljen multimedijalni studijski album "DrUnder", grupe Van Gogh sa jedanaest novih pesama, u izdanju diskografske kuce " Hi-Fi centar". Album se pojavio u prodaji 29.10.2002 god., pracen prvim spotom, uradjenim za pesmu "Za godine tvoje". Pomalo neuobicajeno za nase prostore, oblik medijske prezentacije albuma, osmisljen je i realizovan po misljenju mnogih nepristrasnih, za nase prilike na zavidnom nivou. Mini press CD, uveden je kao novina, u smislu elektronskog oblika komuniciranja sa predstavnicima medija, a press turneja je obuhvatila veliki broj gradova-centara.
 

U trenutku kada je "DrUnder" "proklijao" u ljudima, Vincent Van Gogh Produkcija objavljuje zvanicno planirane datume i gradove u sklopu turneje. Turneja "DrUnder" pocela je 12.05.2003 god. koncertom u Vrnjackoj Banji / sa pomenutog koncerta realizovan je i spot za pesmu "Pupak" live/. Sviraju se veliki letnji otvoreni prostori. Koncertom u Beogradu, 20.06.2003 god. na stadionu Tasmajdan, bend sa svojom publikom ceka prvi dan leta, slavi svetski dan muzike i kraj skolske godine. Van Gogh timu se pridruzuje i specijalno za tu priliku, svetski priznati fotograf i prijatelj "porodice Gogh" Branislav Rashic. Grupa je dobila veliki broj priznanja i nagrada u konkurenciji rock album godine, i koncertni nastupi godine, po glasovima publike mnogih medijskih kuca. Tokom leta 2003 god. pojavljuje se spot za pesmu "Klupko", a grupa nezaustavljajuci se nastavlja turneju, obilazeci veliki broj gradova po zemlji i inostranstvu.
 

U opustenom druzenju clanova grupe, publiciste g-dina Ivana Ivackovica, i zvanicnih promotera sa novinarima, predstavnicima elektronskih medija, gostima i poklonicima grupe, na najdirektniji nacin predstavljen je album "DrUnder" publici sirom Srbije, Crne Gore, i BiH, kao i svim poklonicima grupe putem zvanicnog web site-a, kreiranog od strane "Mediaprodesign" tima. Po samom zavrsetku press turneje, grupa zapocinje desetodnevno snimanje polusatnog filma "DrUnder", u produkciji RTS-a, po scenariju i u reziji Nebojse Radosavljevica. U medju vremenu bas gitaristu Dragana Ivanovica, zamenjuje Dejan Ilic. Odabrane lokacije Resavska pecina i Djavolja varos, posluzile su grupi i reditelju da u direktnom spoju prirodnih lepota nase zemlje, i savremenog zvuka albuma "DrUnder", naprave spoj izmedju proslosti, sadasnjosti i buducnosti. Film je koncipiran na spoju muzike, sa divnim predelima pomenutih lokacija, i autenticnom govoru starosedeoca /govore o mitovima, obicajima, legendama vezanim za Resavsku pecinu i Djavolju varos/. 2003 god. film je nominovan u kategoriji Art`s & specials kao jedan od petnaest najboljih iz celog sveta, na prestiznom svetski priznatom TV festivalu, "Zlatna ruza Montrea 2003". Pocetkom 2003 god. pojavljuje se drugi spot-singl, uradjen za pesmu "Tanka nit", a ubrzo zatim i spot za pesmu "Sta ako?" iz filma "DrUnder".
 

Sredinom oktobra, tacnije 22.10. grupa po prvi put u svojoj karijeri, krece na put preko okeana. Zakazana Kanadska i USA turneja zapocinje koncertom u Torontu u legendarnom prostoru "Opera house", nastavlja se preko Hamiltona, i Vankuvera, Las Vegasa, Majamija, Chikaga, a zavrsava se 2.11. koncertom u Njujorku.Po povratku, Van Gogh pocinje sa pripremama decembarskih koncertnih aktivnosti. Za pocetak decembra uradjen je i spot za pesmu "DrUnder",od snimaka sa beogradskog koncerta na Tasmajdanu. U pauzama kada clanovi grupe borave u svom gradu, zajedno sa svojim live- producentom Vladanom Lilicem / ADVL/, intezivno preslusavaju sve odsvirane koncerte, koji su sa producentom zivih albuma grupe Vladom Negovanovicem brizljivo snimani. Veliki broj odsviranih koncerata zabelezen je i na DV-video formatu, u Vincent Van Gogh produkciji, sa namerom da se po zavrsetku turneje objavi DVD izdanje. Krajem januara 2004 god. po zelji grupe, produkcija planira odlazak grupe na neku od planina, gde su Djule Srba i Cvika pozeleli da u miru pocnu rad na svom novom studijskom albumu, planiranom za kraj 2004 god.

Drugi svjetski rat (1. rujna 1939. - 2. rujna 1945.) međunarodni je sukob koji je izbio 21 godinu nakon prvog svjetskog rata. Vođen je na tri kontinenta i na svim svjetskim oceanima, a u njemu su sudjelovale gotovo sve države koje su tada postojale. Rat je počeo napadom Hitlerove Njemačke na Poljsku, a okončan je kapitulacijom Japana.

Procjenjuje se da broj stradalih ljudi u 2. svjetskom ratu iznosi nešto manje od 55 milijuna, što ga čini jednom od najvećih svjetskih katastrofa.

Hitlerov NSDAP na vlast u njemačkoj stigao je demokratskim putem, iako je prije toga eliminirao mnoge pobornike Weimarske Republike. Popularnost stranke porasla je zbog njezinih odluka o prekidu poštovanja Versajskog ugovora koji je ograničio njemačke moći, o poticanju anti-komunizma, te zbog Dolchstoßlegende i na kraju obećanja o stabilizaciji i ekonomskoj obnovi. Sve to poticalo je na narod da razmisli o njemačkom identitetu i superiornosti, što je bio jedan od glavnih motiva za početak rata, jer su nacisti tražili priključenje zemalja za koje su tvrdili da pripadaju Njemačkoj.

Japansko Carstvo za vrijeme 1930-ih bilo je pod većinskim utjecajem militarizma japanskih vojnih i mornaričkih zapovjednika koji su željeli da Japan postane svjetska kolonijalna sila. Japanske invazije počele su 1931., kada su ušli u Mandžuriju, a nastavile su se 1937. njihovim ulaskom u Kinu. Za vrijeme invazije pomoć Kini slale su SAD i Velika Britanija, što je na kraju prisililo Japan ili na odustajanje od osvajanja Kine ili na pronalaženje novih resursa. Japan se tada suočio sa problemima povlačenja iz Kine, razvijanja vlastitih resursa, potpisivanja sporazuma, kupovanja resursa negdje drugdje ili ulaska u rat da bi dobio ono što mu je potrebno. Japan se od svega toga odlučio za rat, pod velikim utjecajem Hitlerove Njemačke, i počeo planove za rat. Budući da se tada vjerovalo da SAD neće ući u rat, Japan je imao prostora za osvajanja na Pacifiku. No nakon napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. i njemačkog objavljivanja rata SAD-u 11. prosinca 1941., Amerikanci su ušli u rat.

Sudetska kriza i izbijanje rata [uredi]

Detaljniji članak o ovoj temi: Münchenski sporazum

Novoizabrani njemački kancelar Adolf Hitler bio je velik protivnik Versajskog ugovora. Nije želio da se tako velika nacija kao Njemačka ograničuje u bilo kojem pogledu.

Idući potez bio je 1937. ugovor koji se zvao Antikominternski pakt koji su uz Njemačku potpisali Italija i Japan. Godine 1938. Hitler anektira Austriju. Taj događaj poznat je pod imenom "Anschluss".

Hitler je isti plan imao i za čehoslovačko područje Sudeta čije su većinsko stanovništvo također sačinjavali Nijemci. Čehoslovačka je bila spremna na oružani otpor (uz francusku pomoć). Međutim, britanska vlada nije bila u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da se s Njemačkom 30. rujna 1938. sklopi Münchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete. Većina svjetske javnosti zgrozila se ovim potezom, ali Zapad je ovo smatrao ispravljanjem versajske nepravde i pokušajem uspostavljanja svjetskog mira.

No o miru nije bilo ni govora jer su, kao i Hitler, Mađarska i Poljska vlada tražile pravo na teritorij Čehoslovačke. Vlada u Pragu bila je uzdrmana, a na Hitlerov poticaj osnovan je i separatistički pokret. U proljeće 1939., pod izgovorom zaustavljanja pokreta, Njemačke trupe okupiraju Češku, a Slovačku uspostavljaju kao satelitsku državu.

To komadanje Čehoslovačke predstavljalo je poniženje za Zapadne sile. Oni su zbog nekršenja sporazuma iz Münchena osigurali samostalnost Poljskoj i Rumunjskoj - koje su trebale biti iduće mete širenja. No, širenje države nije bio samo njemački plan. Benito Mussolini na isti je način (bez borbe) Italiji pripojio Albaniju, a nešto prije i Etiopiju.

Hitler je za idući potez širenja odabrao luku Danzig (polj. Gdansk) koja je bila pod upravom Lige naroda. No Poljaci su, za razliku od Čehoslovačke, bili spremni za oružani otpor. Hitler je tada primijenio već u proljeće isplaniranu invaziju koja će započeti rat.

Bio je uvjeren kako će zapadne sile na kraju Poljsku ipak ostaviti na cjedilu isto kao što su bile ostavile Čehoslovačku. Tome je u prilog išao debakl pregovora o eventualnoj vojnoj suradnji koji su se u to vrijeme vodili u Moskvi između anglo-francuskih i sovjetskih predstavnika.

Na kraju je Staljin odlučio kupiti vrijeme za pripreme za rat tako što je prihvatio Hitlerovu ponudu za sporazum. Pakt Ribbentrop-Molotov potpisan je 25. kolovoza 1939. Tim ugovorom Reich se osigurao od sovjetskih napada. Rat je službeno započeo 1. rujna 1939. tj. kad je Njemačka napala Poljsku zbog napada (koji su zapravo izveli Nijemci) na pograničnu postaju Gleiwitz (polj. Gliwice) .

Oružane snage i planovi zaraćenih sila [uredi]

Sile Osovine [uredi]

Detaljniji članak o ovoj temi: Sile Osovine

Njemačka [uredi]

Suprotno uvriježenom mišljenju, Njemačka u vrijeme izbijanja rata za njega nije bila spremna, odnosno, po objektivnim kriterijima, bila je u mnogo inferiornijem položaju s obzirom na stanje na početku Prvog svjetskog rata. S druge strane, u kvalitativnom smislu bila je u velikoj prednosti u odnosu na svoje protivnike.

Njemačka vojska imala je tri grane. Najbrojnija grana bila je kopnena vojska, poznatija pod nazivom Wehrmacht. Njome su zapovijedali vojni stručnjaci kao von Manstein, Rommel, Keitel, Jodl i drugi. Kopnena je vojska većinu rata vodila metodom koja je nazvana Blitzkriegom ("munjeviti rat").

Luftwaffe, odnosno ratno zrakoplovstvo bilo je pod zapovjedništvom dopredsjednika Göringa, letačkog asa iz Prvog svjetskog rata, nanijela velike štete po Europi.

Kriegsmarine, tj. ratna mornarica, bila je treća grana Njemačke vojske. Ona u pomorskim bitkama nije postigla neke veće pobjede, unatoč tome što je bila pod vodstvom izvrsnih vojnih stručnjaka - admirala Dönitza i Raedera, a ponajveće uspjehe je postigla podmornička flota.

Italija [uredi]

Brojčano, od svih rodova vojnih snaga, talijanska mornarica je do pred Drugi svjetski rat toliko ojačala da je mogla biti ozbiljnim protivnikom i francuskoj i britanskoj mornarici. Time je postala 3. po snazi u Europi. Najkvalitetniji dio mornarice zasigurno su činile diverzantske postrojbe, tzv.ljudi žabe, koje su tijekom rata imale brojne uspješne akcije.

Mussolinijev je režim jednako veliki napor uložio u stvaranje kvalitetnog i relativno modernog zrakoplovstva koje se 1930-ih moglo mjeriti s većinom velikih sila. Tome je pogotovo u prilog išla doktrina generala Dueta koji je držao da će upravo avijacija biti ključan faktor pobjede u budućem ratu, odnosno da se nadmoćnom zrakoplovstvu ništa ne može suprotstaviti.

Talijani su pomoću raznih doktrina pokušali napraviti taktiku sličnu blitzkriegu, no njihov glavni nedostatak bila je slaba kopnena vojska.

Ipak, najveća talijanska slabost bio je moral, uzdrman traumatskim iskustvima bitaka na Soči koje nije izbrisala čak ni pobjeda u prvom svjetskom ratu.

Japan [uredi]

Od svih velikih sila Japan je godine 1939. imao najviše ratnog iskustva, zahvaljujući svojem pohodu na Kinu koji ne samo da je na početku postigao spektakularne uspjehe, nego je bio i sjajna prilika za testiranje novih tehnologija, pogotovo na mornaričkom i zrakoplovnom polju.

Japanska ratna mornarica bila je među najjačima i najmodernijima. Nastojeći održati korak s Britancima i Amerikancima, Japanci su bili skloni inovacijama i primjeni modernih tehnologija i strategija. Među njima veliku je važnost imala orijentacija na visoku koordinaciju mornarice i avijacije, što je dovelo do gradnje nosača aviona i stvaranja vrhunski obučenog kadra mornaričkih pilota sposobnih za najsloženije operacije. Japanci su također veliku važnost udijelili površinskim snagama, pri čemu se razvio tzv. dugi torpedo koji će postati jedno od najubojitijih oružja rata i omogućiti Japancima pomorsku nadmoć na samom početku rata na Pacifiku.

Za razliku od mornaričkog, japansko ratno zrakoplovstvo u sastavu kopnenih snaga po kvaliteti aviona i pilota ponešto je zaostajalo za većinom država u svijetu, a poseban nedostatak bila je orijentacija na neposrednu podršku kopnenim snagama.

Kopnene snage su, pak, slično kao i u Italiji, predstavljale najslabiju japansku kariku, iako je to postalo vidljivo tek u kasnijoj fazi rata. Japanci su smatrali da će se budući rat odvijati po slabo nastanjenim otocima gdje primjena tenkova ili slične moderne opreme nije tako bitna. Tome su u prilog išla i iskustva iz Kine gdje su veliki uspjesi postignuti protiv, u pravilu tehnički inferiornih, kineskih snaga. Zbog svega toga japanska je vojska po kvaliteti opreme i oružja bila na razini prvog svjetskog rata, ali je sve to nadoknađivano fanatičnom indoktrinacijom i vrhunskom izvježbanošću ljudi.

Saveznici [uredi]

Detaljniji članak o ovoj temi: Saveznici u Drugom svjetskom ratu

Velika Britanija [uredi]

Velika Britanija godine 1939. ušla je u rat s planovima prilično sličnima onima s kojima se ušlo u prvi svjetski rat.

Britanske kopnene snage bile su relativno malobrojne i profesionalne naravi, te su se na početku trebale koristiti u ograničenim akcijama, odnosno kao podrška brojnijoj francuskoj vojsci, sve do trenutka kada se popuni novacima. S druge strane, malobrojnost je britansku vojsku učinila jedinom potpuno motoriziranom vojskom u svijetu, te je kvalitetom i obučenošću ljudstva bila iznad europskog prosjeka. S druge strane, međuratni period predstavljao je i svojevrsnu stagnaciju, jer su na temelju iskustava prvog svjetskog rata, pogotovo u primjeni i taktici tenkova izvučeni pogrešni zaključci.

Nedostatke kopnenih jedinica nadomjestila je Royal Navy, tj. Kraljevska mornarica, koja je imala sve moguće vrste brodova. Od torpednih čamaca pa do nosača aviona. Koristili su strategiju kao i u napoleonskim ratovima što je Britancima omogućilo voditi rat protiv cijele Europe.

Najvredniji i najmoderniji dio britanskih oružanih snaga predstavljao je Royal Air Force, tj. Kraljevsko ratno zrakoplovstvo. Bilo je sastavljeno od mnogih tipova aviona koji su uglavnom služili za strateško bombardiranje, no kasnije je veći naglasak stavljen na lovačke avione koji će braniti Britansko otočje i njegove industrijske centre, za što su razvijeni kvalitetni lovci "Spitfire" i "Hawker Hurricane", od kojih se potonji pokazao i dobrim izborom za podršku kopnenim snagama.

Francuska [uredi]

Francuska je 1939. godine bila pod snažnim utjecajem iskustva prvog svjetskog rata koje se odrazilo, kako na vojnu doktrinu, tako i na moral nacije.

Francuzi su zbog ofenzivne taktike u Prvom svjetskom ratu pretrpili velike gubitke u ljudstvu. Zato su u ovaj rat odlučili ući defenzivnije. Takvom je doktrinom postavljena poznata "Maginot linija" koja se protezala uz granicu s Njemačkom, a držalo se da je neprobojna.

Francuzi su zbog velikih troškova odlučili da na belgijskoj granici ne naprave takvu liniju, no to su napravili i zato da bi potakli Belgiju da više surađuje sa Saveznicima. Francuska vojna oprema bila je zastarjela, osim tenkova koji su bili najsuvremeniji u svijetu, no nisu došli do izražaja u ratu zbog krive taktike.

Francuski zapovjedni kadar uglavnom su činili, osim izuzetaka kao što su general de Gaulle, stari i nesposobni zapovjednici koji nisu bili prilagođeni novim vojnim taktikama i načinima borbe.

Francuska ratna mornarica, s druge strane, bila je prilično moderna, ali ona u ratu, s obzirom da je bila koncentrirana u Mediteranu, uglavnom nije došla do izražaja.

Francusko je ratno zrakoplovstvo, pak, bilo inferiorno njemačkom brojem i kvalitetom. Tek je krajem 1930-ih uložen određeni napor da se počnu proizvoditi moderni tipovi aviona, no to je bilo prekasno da bi se odrazilo na bojištu.

Sovjetski Savez [uredi]

SSSR je od svih velikih sila godine 1939. imao najbrojnije oružane snage, kako po pitanju ljudstva, tako po pitanju broja zrakoplova, tenkova i drugog suvremenog oružja. Pravi razmjeri sovjetske vojne sile postali su očiti tek kasnije tijekom rata. Također, mnogo novca uloženo je i u nabavu najmodernijih tehničkih sredstava za ratovanje.

No početkom Staljinovih čistki, cijela jedna generacija izvrsnih vojnih zapovjednika izbrisana je s lica zemlje. Staljin je zbog svoje antipatije prema Trockom oslabio Crvenu armiju. No Zimski rat, koji je izbio u Finskoj, prisilio je Staljina obnoviti kopnenu vojsku i ojačati Crvenu armiju.

Sovjetsko zrakoplovstvo bilo je impresivno, no služilo je uglavnom kao potpora kopnenim jedinicama. Što se tiče sovjetske RM, bila je u podređenom položaju zbog toga što je SSSR imao malo izlaza na more, pa je bila najslabije razvijana.

 

SAD [uredi]

Zbog oceana koji su ih odvajali od Europe i Azije, te u domaćoj politici vladajućeg izolacionizma, SAD su 1930-ih vrlo malo ulagali u obranu, držeći kako će se budući rat izbjeći, odnosno da SAD u njemu neće sudjelovati.

No izuzetak je bila mornarica, koja se razvijala sve više i više. Imali su sve tipove brodova, a posjedovanje mnogih oceanskih otoka omogućilo je izgradnju luka izvan matičnog kopna. To je bila ključna činjenica u američkim pobjedama na moru.

SAD je tada još uvijek tehnološki zaostajale. No zahvaljujući golemoj industrijskoj bazi te veličini dobro obrazovanog stanovništva bili su kadri u veoma kratkom vremenu razviti svoje oružane snage.

Tijek rata godine 1939. [uredi]

Prije izbijanja neprijateljstava, Poljska je većinu vojske koncentrirala na granicama, nastojeći demonstrirati volju za otporom, odnosno krenuti u protuofenzivu ako se ukaže prilika. Time je, s obzirom na poljski geostrateški položaj, Nijemcima omogućena prilika da na samom početku izvedu seriju obuhvatnih manevara kojima će poljske snage biti odsječene od svoje pozadine i prisiljene na predaju.

Dva dana nakon njemačkog napada, Njemačkoj su rat objavile Francuska i Britanija, čime je rat i formalno dobio karakter svjetskog, pa zato neki povjesničari navode 3. rujna 1939. kao datum njegovog početka.

Sve nade Poljaka da će se uspjeti obraniti vrlo su brzo raspršene iz dva razloga: Nijemci su, u potpunosti iznenadili Poljake brzinom svog napredovanja, a francuska ofenziva u Saarskoj oblasti, koja je trebala rasteretiti Poljake, odmah je zaustavljena, mada je bila poduzeta čisto demonstrativno bez volje i dovoljnih snaga da postignu bilo kakav značajan uspjeh. 17. rujna, SSSR je poduzeo invaziju s istoka i bez nekog većeg otpora izbio na unaprijed dogovorenu demarkacijsku liniju koja manje-više odgovara današnjoj istočnoj poljskoj granici. Dio poljske vojske izbjegao je u Rumunjsku, odakle će prijeći na Zapad, dok je ostatak zarobljen do početka listopada. Istočni dio Poljske anektirao je SSSR, a zapadni je bio pod tzv. Generalnim guvernerom u sastavu Trećeg Reicha.

Saveznička vrhovna komanda nakon toga je zaključila da nikakva ofenziva na Njemačku nema smisla, nego da se rat treba dobiti pomorskom blokadom, odnosno ograničenim operacijama u cilju sprječavanja Nijemaca da dobivaju strateške resurse iz neutralnih zemalja. U međuvremenu se ispostavilo da odluka Italije da bude neutralna ima zapravo koristan efekt na Njemačku, jer je preko nje nesmetano išao uvoz tih istih sirovina. Dotle se na zapadnom bojištu razvilo stalno zatišje, povremeno prekidano ograničenim akcijama - period poznat kao t.zv. "Čudni rat".

U međuvremenu je SSSR konsolidirao svoje pozicije u Istočnoj Europi, uspostavivši vojne baze u baltičkim državama Estoniji, Letoniji i Litvi, pripremivši tako teren za formalnu aneksiju sljedeće godine. Pokušaj da se Finska natjera na ustupanje teritorija sjeverno od Lenjingrada doveo je krajem studenoga do finsko-sovjetskog ili tzv. Zimskog rata u kojem su Finci ispočetka uspješno zaustavili nadmoćne sovjetske napade, zahvaljujući i dobro utvrđenoj Mannerheimovoj obrambenoj crti i "motti" taktikom ratovanja.

Tijek rata godine 1940. [uredi]

Norveška operacija [uredi]

Zimski rat savezničkim je planerima učinio zanimljivom Skandinaviju. Stvoreni su planovi da se pošalje ekspedicijski korpus s ciljem pružanja pomoći Finskoj, odnosno njenog stavljanja na savezničku stranu. To je kasnije trebalo poslužiti kao izgovor za blokadu dopreme Njemačkoj strateški važnih zaliha željezne rudače iz Švedske. Na planovima se nastavilo raditi i nakon finske kapitulacije u ožujku 1940. godine.

Djelomično uznemiren najavama o takvim planovima, Hitler je zapovjedio da se pripremi invazija Danske i Norveške. Dana 9. travnja 1940. godine Nijemci su bez otpora osvojili Dansku koja će biti okupirana sljedećih pet godina. U Norveškoj su kralj i vojska pružili otpor, ali su Nijemci, koristeći lokalnu nadmoć u zraku te brzo osvajanje aerodroma, uspostavili mostobrane koje nije bio u stanju uništiti ni dolazak relativno malobrojnog savezničkog ekspedicijskog korpusa. Iako je Britanska mornarica njemačkoj mornarici nanijela velike gubitke, Norveška je u lipnju 1940. pala pod potpunu njemačku kontrolu, čime je stvorena važna baza za buduće podmorničke operacije na Atlantiku.

Pad Francuske [uredi]

Dana 10. svibnja, nakon višestrukog odgađanja i promjene planova, otpočela je velika njemačka ofenziva na zapadnoj fronti.

Kao što se bilo i očekivalo, Nijemci su odlučili zaobići Maginotovu liniju i Francusku napasti preko teritorija neutralne Belgije. Zbog toga su saveznici odmah poslali svoje najbolje i najbrojnije snage u dubinu belgijskog teritorija da ih tamo, prema prethodnom planu, zaustave.

Ono što se nije očekivalo bilo je da će Nijemci zajedno s Belgijom napasti Nizozemsku koja je, za pet dana i nakon terorističkog bombardiranja Rotterdama, odmah kapitulirala, odnosno da će glavni udar biti kroz šumovite Ardene za koje se držalo da su neprohodni za tenkove i druga moderna vozila.

Francuske su snage bile potpuno iznenađene, te, kada su njemačke snage već za tri dana izbile na rijeku Meuse kod Sedana, nisu bile u stanju pružiti adekvatan otpor. Nijemci su prešli rijeku i tenkovskim kolonama brzo odsjekli glavninu savezničkih snaga u Belgiji od Francuske. Pokušaji saveznika da se razbije njemački klin nisu uspjeli, a 28. svibnja Belgija je službeno kapitulirala. Savezničke su snage bile svedene na sve manji mostobran kod Dunkerquea gdje je do 4. lipnja izvedena jedna od najspektakularnijih i najuspješnijih evakuacija u vojnoj povijesti.

Osvajanje Dunkerquea Nijemcima je omogućilo da se okrenu na jug prema uglavnom demoraliziranim francuskim trupama i 5. lipnja započnu ofenzivu koja je brzo probila njihove položaje. Francuska je vojska, uz sve veći defetizam, bila paralizirana velikim brojem izbjeglica na cestama te sve većim političkim podjelama u vladi, gdje je počelo prevladavati mišljenje Philippea Pétaina da dalji otpor nema smisla.

Dana 10. lipnja, smatrajući je da su saveznici izgubili rat te da se jeftino može domoći njihovih kolonija, Italija se i službeno pridružila Hitleru kao saveznik. Prva važnija talijanska ofenziva bio je napad na francuske položaje na granici, tokom koga je nekoliko francuskih bataljuna uspješno zaustavilo cijelu jednu talijansku vojsku.

Taj uspjeh nije imao skoro nikakav efekt na opće stanje u Francuskoj, gdje je vlada i službeno otpočela pregovore o kapitulaciji. S time se nije složio general de Gaulle koji je 18. lipnja odletio u London i stao na čelo tzv. Slobodnih Francuza koji će iz emigracije nastaviti pružati otpor Nijemcima. Četiri dana kasnije Pétainova vlada potpisala je primirje temeljem kojeg je Francuska podijeljena na sjeverni dio pod njemačkom okupacijom, i južni dio kojim je upravljala Pétainova vlada u Vichyju, tzv. Vichyjevsku Francusku.

Dana 28. lipnja SSSR je, koristeći njemačku zauzetost na Zapadu, ultimatumom natjerao Rumunjsku da preda Besarabiju - teritorij koji danas predstavlja republiku Moldaviju.

Bitka za Britaniju [uredi]

Početkom ljeta 1940. Hitler se nalazio na vrhuncu moći i većina europskih političara i vlada smatrala ga je pobjednikom rata. Nakon sloma Francuske cijeli se kontinent nalazio pod njegovom kontrolom, bilo preko okupacijskih snaga, saveznika, ideološki bliskih vlada ili neutralnih država koje je bilo lako ucijeniti. Jedino mu je na putu stajala usamljena Britanija.

No britanska vlada na čelu s Winstonom Churchillom bila je odlučna nastaviti rat do konačne pobjede, što je pokazano već 5. srpnja napadom na francusku pomorsku bazu Mers-el-Kebir. Cilj te operacije bio je spriječiti da flota pod kontrolom vichyjevske Francuske bude predana silama Osovine te tako ugrozi britansku pomorsku nadmoć. Napad je izazvao velike žrtve među Francuzima i na duže vrijeme pokvario odnose bivših saveznika.

U međuvremenu je Hitler nastojao s Britanijom ishoditi mir nudeći garanciju opstanka Britanskog carstva u zamjenu za povrat bivših njemačkih kolonija. Kada su Britanci te ponude odbili, Hitler je naredio da započne bombardiranje Britanskog Otočja i, u svrhu dodatnog psihološkog pritiska, započnu javne pripreme za invaziju koja je dobila šifru Operacija Morski lav.

Plan za invaziju izazvao je velike podjele i nesuglasice među njemačkim vojnim krugovima, ali su se svi, pa i Hitler, složili da je za njegovo uspješno izvođenje nužno prethodno osigurati zračnu nadmoć nad Britanijom, odnosno eliminirati RAF. U tu je svrhu započeta višetjedna serija zračnih napada kojima su se Britanci suprotstavili u nizu zračnih okršaja koji se zovu Bitka za Britaniju. Zahvaljujući nizu pogodnosti - posjedovanje radara, brža proizvodnja lovačkih aviona te mogućnost ponovnog angažiranja vlastitih pilota srušenih nad britanskim tlom - Britanci su uspjeli očuvati prednost te tako prisiliti Hitlera da sredinom rujna otkaže invazijske planove.

Hitler je za tu odluku bio djelomično motiviran očigledno nezadovoljavajućim stanjem invazijskih priprema i planova, kao i sve većom željom da započne pohod protiv SSSR-a. Britaniju je umjesto invazijom trebalo pobijediti iscrpljivanjem njenih resursa kroz bjesomučno zračno bombardiranje gradova, pomorsku blokadu te napade na uporišta na Mediteranu i Bliskom istoku.

Bitka za Atlantik [uredi]

Kako se u Prvom svjetskom ratu Atlantski ocean pokazao kao bitno bojište između Britanske Kraljevske Mornarice i Njemačke ratne flote, Njemačka je znala da bi eventualni sukob sa Britanijom zahtijevao jaču flotu. S time u planu, Njemačka je započela Plan Z kojim bi trebala obnoviti ratnu flotu uništenu nakon 1. svjetskog rata. Plan je trebao biti završen tek 1949., pa je Njemačka mornarica dočekala rat relativno nespremna i kao najslabiji element Njemačke vojske - a situacija je išla samo na gore jer su resursi predviđeni za Plan Z preusmjereni na prioritetnije stvari. Ipak, tijekom rata Njemačka je uspjela staviti u pogon dva velika bojna broda (Bismark i Tirpitz), te dvije bojne krstarice (Scharnhorst i Gneisenau). Glavni element flote, pak, bila je podmornička sila koja je u početku bila brojčano slaba, ali je tijekom rata jako ojačala da bi postala ozbiljna prijetnja.

Njemačka je strategija bila jednostavna: sve moguće jedinice mornarice poslane su u lov na teretne brodove u Atlantik gdje su trebali prekinuti dohod zaliha za Veliku Britaniju. Strateška pomorska situacija Njemačke i golema premoć Britanske mornarice su značili da je plan teško izvediv, ali se situacija ipak popravila kada je Njemačka 1940. zauzela pomorske baze u Norveškoj i Francuskoj. To im je omogućilo lakši izlazak iz Britanske blokade na Atlantik gdje su mogli u lov.

Tako je već 1940. godine došlo do nekoliko većih sukoba na moru (npr. Lov za Bismarkom i Bitka kod River Platea) koji su uvijek slijedili istu formulu: njemački bi brodovi krenuli u lov na Atlantik, što bi rezultiralo potjerom veće skupine britanskih brodova i na kraju potapljanjem Njemačkog broda. Takvo je stanje samo iscrpilo ionako slabu Njemačku flotu koja je do 1943. efektivno smanjena na samo jedan kapitalan brod. Te je godine i došlo do zaokreta u mornarici, kada Hitler smijenjuje Erich Raedera (proponenta velikih brodova) i umjesto njega postavlja Karl Dönitza (odanog podmorničarskoj struji) i mornarica se sasvim preusmjerava na pomorsko ratovanje.

Kako su Saveznici već do tada razvili efektivna sredstva za borbu protiv podmornica (npr. sonar), podmornička sila više nije bilo toliko efektivna kao u doba 1940. i 1941. - godine koje su nazvane 1. i 2. "Sretno doba" radi nedostatka pratnje kod teretnih brodova - i do 1944. je potpuno istisnuta sa Atlantika. Pred kraj rata, Njemačka je ulagala u razvoj podmornica, posebno revolucionarnu tip XXI podmornicu, ali je taj trud došao prekasno.

Operacije u Mediteranu [uredi]

Težište rata od jeseni 1940. godine počelo se prebacivati sa zapada na Mediteran, odnosno Bliski istok, gdje je Hitlerov cilj bio Britancima oduzeti strateški važne naftne izvore, odnosno glavnu prometnu arteriju u Sueskom kanalu. Ovo potonje bio je zadatak Talijana, koji su u Libiji i istočnoj Africi (Etiopija, Somalija) imali znatne snage.

U rujnu je iz Libije na Egipat krenula velika talijanska ofenziva koja je nakon kraćeg napredovanja brzo zaustavljena od strane višestruko malobrojnijih britanskih snaga, pokazavši još jednom talijansku vojnu inferiornost. Talijanske snage u istočnoj Africi, pod komandom vojvode od Aoste, pokazale su se nešto uspješnijim te su Britance istjerale iz britanske Somalije, napale Keniju i Sudan te tako prisilile Britance da tamo dovlače svoje kolonijalne snage.

U međuvremenu su se u Mediteranu počele voditi oštre borbe između talijanske i britanske mornarice. Zahvaljujući kvalitetnijoj taktici i boljoj opremi, Britanci su u njima imali nešto više uspjeha, a ravnoteža se dodatno pokrenula u britansku korist napadom kojim su 11. studenog u napadu na Taranto koji su izvela britanska flota torpednim avionima onesposobljena tri talijanska bojna broda.

Kako bi dodatno oslabio britanski položaj, Hitler je u to doba na stranu Osovine nastojao dovući Španjolsku, smatrajući kako će Francisco Franco uzvratiti za potporu dobivenu prilikom građanskog rata. No, ispostavilo se kako je Španjolska previše iscrpljena da bi mogla sudjelovati u novom ratu te je umjesto toga Franco Osovinu podržao posredno, kao formalno neutralna država.

Najvažniji događaj bila je Mussolinijeva odluka da, u svrhu izjednačavanja prestiža s Hitlerom, poduzme vlastiti blitzkrieg u formi napada na Grčku. Pohod koji je započeo 28. listopada , i koji se ponekad naziva Talijansko-grčki rat, vrlo se brzo, zahvaljujući uspješnom otporu slabo opremljene ali dobro vođene grčke vojske, pretvorio u još jedan talijanski vojni fijasko. Ne samo što je talijanska ofenziva zaustavljena, nego su talijanske snage odbačene u dubinu albanskog teritorija. Još je važnije bilo to da se Grčka stavila na stranu Britanije i tako dala mogućnost Britancima da ugrožavaju njemačke pozicije na Balkanu, odnosno bombardiraju strateški važne naftne izvore u Ploestiju.

Tijek rata godine 1941. [uredi]

Pohod na Balkan [uredi]

Krajem 1940. Britanci su pokrenuli Operaciju Kompas - prvu važniju savezničku ofenzivu u ratu - koja je za posljedicu imala potpuno rasulo talijanske vojske u Sjevernoj Africi. No, taj se uspjeh nije mogao iskoristiti, jer je Churchill donio odluku da se britanska pojačanja i drugi resursi upute u Grčku, čime je izazvao Hitlera da zapovijedi napad na Grčku, poznat pod šifrom Operacija Marita.

Bilo je planirano da se napad izvede s teritorija Bugarske i Jugoslavije - država koje su do proljeća 1941., isto kao i Mađarska i Rumunjska, priključene Trojnom paktu. No, 27. ožujka u Jugoslaviji je izveden puč i ustanovljena nova, pro-britanska vlada na čelu s generalom Dušanom Simovićem.

Razbješnjeli Hitler odlučio je da zajedno s Grčkom bude napadnuta i Jugoslavija, što se i dogodilo 6. travnja. Demoralizirana jugoslavenska vojska brzo je savladana i prisiljena na kapitulaciju 17. travnja. Grčka vojska održala se nešto duže - do 20. travnja, nakon čega su njeni ostaci, zajedno s britanskim ekspedicijskim korpusom našli utočište na Kreti. Nijemci su 20. svibnja izvršili padobranski desant na Kretu te je zauzeli, iako uz velike gubitke među svojim elitnim padobranskim jedinicama.

U tom trenutku britanske su se pozicije na Mediteranu i Bliskom istoku našle na najnižoj točki. Serija njemačkih uspjeha, uključujući protuofenzivu u Sjevernoj Africi koju je vodio Erwin Rommel, potakla je pro-njemačkog premijera Rashida Alija da u Iraku otpočne pobunu protiv Britanaca. Pobuna je relativno brzo ugušena, ali ne prije što su vichyjevske vlasti u Siriji i Libanonu pristale da se tamošnji aerodromi koriste za njemačko snabdijevanje pobunjenika. To je Britancima dalo povod da započnu ofenzivu s ciljem zaposjedanja tih teritorija. Ona je, uz dosta poteškoća, uspješno završena sredinom lipnja.

Operacija Barbarossa [uredi]

Detaljniji članak o ovoj temi: Operacija Barbarossa

Operacija Barbarossa naziv je za njemačku invaziju Sovjetskog Saveza 22. lipnja 1941. godine. Njemačke snage, koje su brojile više od 150 divizija iz Njemačke i satelitskih zemalja, napale su 22. lipnja 1941. Sovjetski Savez. Sovjetske su divizije u početku padale jedna za drugom što je dovelo do skorog kolapsa SSSR-a.

Njemačka ofenziva išla je u tri smjera: jedan prema Lenjingradu, drugi prema Moskvi, a treći prema